Država mladih rituala

Očito je da ljudstvo voli Nietzscheovu vremensku spiralu: vječno vraćanje istog; bila riječ o tjednima, mjesecima, godišnjim dobima, godinama, stoljećima ili tisućljećima, ljudstvo je, zapravo, sklono predahu, a to bitno znači ritualu. Ma kakav bio svaki ritualni predah dopušta privid da je nešto upravo završilo i da nešto novo upravo započinje. Kažem privid, jer vrijeme, taj veliki odmotač života i smrti, ne zna ništa o onih petnaestak minuta ili pola sata za marendu: teče kao da nas nema. Sjetimo li se uz to da smo od pojave ideje napretka živjeli pravocrtno vrijeme, postaje jasnije zašto toliko intelektualnoga meteža preplavljuje papir oko kraja ovog i početka novog milenija. Dodamo li svemu tome i samu proizvoljnost svakoga kalendara kao i sve ono što je (a da ne uzimamo u obzir druge primjere) napisano u prošlom stoljeću kao čisti promašaj i nonsens u odnosu na ovo, svršetak drugog tisućljeća naše vjere i početak novoga teško da će ispuniti bilo kakva predviđanja našega idejnog meteža.

Boris Maruna (br. 40–100)

To mu vjerojatno nije ni cilj. U bilo kakvoj zbrci, uključujući idejnu, nisu toliko važne opcije koje nam nude koliko je važna sama zbrka. U ovom slučaju nedvojbeno je, recimo, da se pred nama, među ostalim, otvara i mogućnost da zaustavimo svaki napredak u pravocrtnu vremenu, kad već ne možemo zaustaviti pravocrtno vrijeme. Uostalom, toj ideji permanentnoga napretka već se desetljećima smiješi cijeli planet, premda uvijek postoji zbiljska mogućnost da ono što danas ponosno zovemo ekologijom u nekom sutra prijeđe u ekolatriju: ljudi smo...

Predah i njegov ritual imaju i drugi smisao: nadomješta nedostatke u kulturi. Ta okolnost nama Hrvatima ne bi trebala biti nepoznata. Razmislimo li malo o paradama i ritualima »naše mlade demokracije«, kako se to patetično i poprilično komično kaže (a ni ja to ne izgovaram bez svake gorčine), ukazat će nam se da u tim prigodama nismo nikada zapažali onaj segment našega narodnog bića koji smatramo nositeljem njegove kulture. Objašnjenje nije teško pronaći mimo svake politike i bez svakog obzira na politiku: lakše je zadovoljiti kulturna i ispunjena čovjeka. S druge strane, nije potrebna velika pamet da bi čovjek zaključio da svaka praznina vapi i zahtijeva strašno mnogo pokućstva, sjajne automobile i blistave zrakoplove, izglačane odore i čisto oružje, mnoštvo razvijenih zastava i bengalske vatre; uopće, cijelu pirotehničku znanost...

Dobro. Ne možemo li proricati, što je, uostalom, i besmisleno, uvijek nam je dopušteno osvrnuti se za tim što je prošlo. Premda pamćenje često vara, hard disk u našim glavama uredno slaže neke stvari u zabačenim policama onoga što smo živjeli.

Ako govorim osobno, mogu reći da je od Hrvatske koju sam cijeloga života nosio u srcu danas eventualno preostalo još samo ime. Kad to kažem, ne zanimaju me oni duhovni (i duševni) debili među nama koji su savršeno kadri konformistički uživati u ovoj današnjoj. Činjenica je da je mrtva ona koju sam sanjao, ona za koju sam se borio i za koju sam uvijek bio spreman na borbu. Premda ne želim konkurirati nikomu, a i ne tužim se, bio sam od malih nogu, obiteljski i s obzirom na okolnosti, predodređen za takav život. U tom smislu u svemu tome ni nema neke velike osobne zasluge. Ne može biti. Ako postoji nešto na čemu bih trebao biti iskreno zahvalan Titu i Jugoslaviji, onda je to svakako prisila da oblikujem vlastiti život; rijetko uspješno, ali uvijek s moralom neprijatelja.

Danas kad imamo državu (pa i ne bila ona za koju su stradale stotine tisuća za duga vremena), nema ničega što bi me moglo ponukati da izrazim osjećaj sklonosti ili poštovanja prema ponašanjima i institucijama koje, ma koliko bile mlade, nisu bitno različite od onih u čijoj sam sjeni, suprotivo Turkom, oblikovao svoj identitet. Te mi stvari danas malo ili slabo znače, osim što me upućuju na sagledavanje i promišljanje naše gluposti. A glupost je, ma kako se nekome priviđalo, u politici opasna jer se u pogodnu trenutku uvijek lako pretvara u zločin. Uz razliku: s obzirom na to da sada imate državu, krivnja ne može počivati na drugima. Ne može to ni u drugim okvirima: uz neprestano uljepšavanje zbilje i tešku, najčešće, vulgarnu aplikaciju make-upa, premda pobjednica u svom državnom cilju, ova Hrvatska je zapravo nanovo izmišljena kao mitologija kmetskog puka. Kakve mi koristi od toga što je Tita slijedilo kolektivno predsjedništvo, a ovo nekakva hrvatska vlast, ako su svi potjecali iz istoga gnijezda i ako su arhetipovi odreda ostajali isti. Ne nosi slučajno i danas najljepši trg u gradu Titovo ime: i nemojte me tješiti otporom austrougarskog staljinista Staljinu. Čini mi se daleko bitnije da više nitko zapravo nije posve siguran što sluša na početku svakog programa Hrvatske televizije: Lijepa naša... ili Druže Tito...

I tako se, usprkos nekakvoj promjeni simbola, nastavlja kaljenje čelika. Potraje li, ne brinite: imat ćete još priliku da i pod ovim čekićem prinudno pokazujete lica zadovoljnih. Bit će još velikih fešta na vaš račun. Ali mene ne zovite: pustite me mojim prikazama iz prošlosti; dopustite mi da slušam vlastita bubnjara. Okružen slaboumnim voluntarizmima pozitivne sadašnjosti, sve sam bliži neprijateljskoj prošlosti; svakako ovoj jesenskoj melankoliji otpala lišća i prvih istinskih zahlađenja: trpkog Dana mrtvih. I prošećete li Zagrebom, sigurno ćete, poput mene, uvidjeti da je država tu. Sve drugo mali su bezobrazluci na kraju tisućljeća i veliki zaostatak u mentalnom razvoju. Sve drugo samo su priče: taj je posao obavljen, ma što vam inače pričali današnji državotvorci; obavljen, često možda čak usprkos njima.

Uz državu, koja je zacijelo sigurna u odnosu na vanjski svijet, ali ne i u odnosu na sebe samu, sigurni su također i svi neznani mrtvi: iznutra i izvana. Ali oni, bez obzira kakav bio ritual na Oltaru domovine, ne nedostaju nikome u ovom, pa valjda neće ni u idućem mileniju.